Žrtva

Ovog dana ću se zauvjek sjećati.Urezao mi se u pamčenje baš zbog užasa koji sam podnjela zbog njega.Tada sam po prvi put osjetila pravu fizičku bol.Bila je noć.Posvuda mrak.Sve je bilo tamno.Hladan i prodoran vjetar je šibao grane.Bilo je grozno.Velika pijavica je harala gradom.Drveća su se čupala sa korijenom.Lišče i zemlja su letjeli po vlažnim ulicama.Nije bilo zvijezda.Čak je i veliki stari svijetlionik prestao raditi.Blijeda svijetlost svijeća je plazila po zidu.Kuća se tresla iz korijena.Sjedila sam na stepenicama.Nisam se obazirala na majčin plač.Nije ona plakala zbog oluje.Nije ona bila kukavica.Ona se bojala vatre.Pozorno je motrila na plamičke svijeća.Rukama je trljala oči.Izgledala je poput malenog djeteta koje se boji mraka.I prije sam ju viđala u ovakvom stanju.Ali ovaj put je bilo jezovitije.Kuća je bila posve mračna,a jedinu svijetlost su činili blijedi palmičci svijetlosti.Zatvorila sam oči.Pjevušila sam.Prozor se otvorio.Veliki nalet vjetra me oborio na pod.Majka je zajecala.Trčala je kroz sobu boreći se sa prirodom.Zatvorila je prozor.Bila je oblivena vodom.Kišom.Gledala me.U očima sam vidjela da nije dobro.Potrčala sam prema tavanu.Ali bila je prebrza.Zgrabila me za haljinicu i oborila na pod.I opet mi je bilo svejedno.Pljusnula me.Ošta bol mi je prošla kroz obraze.Učinila je to ponovno.Ali ovaj put još snažnije.Nisam zanla što sam joj učinila.Bila sam posve dobra.Uzorna.Nisam puno pričala.Ljudi su me izbjegavali.Nisam imala prijatelja.Živjela sam samo za sebe.Isčupala je šipku iz stepenica.Bila je to tanka metalna šipka.zamahnula je njom.Jedan put.Dvaput.Vrištala sam.Krv mi je tekla kroz leđa.Nisam se bojala za sebe.Bojala sam se za nju.Ovaj put je usitinu poludjela.Čudo što alkohol može učiniti od čovjeka.Tukla me sve dok nisam ostala bez glasa.Dok nisam vikala bezglasno.Ioanako me nitko nije mogao čuti.Onako krvavu me ostavila da ležim.Legla je u kutak i plakala.Jadna.Nešto ju je posebno uzrujalo u ovoj večeri.Inaće me nikada nije tukla.U tom poluživotu sam osjetila nečije ruke na sebi.Osjetila sam da me netko miluje.Nisam znala jeli to san ili java..I nisam znala što da učinim. Jednostavno sam se prepustila..Nanijela si mi bol,ali ja te volim..Nemoj me napustiti..Nemoj me ostaviti..Ja sam se žrtvovala za tebe..Žrtvuj se i ti za mene..


“It is easier to live through someone else than to become complete yourself.”
— Betty Friedan

“Of course it’s all in your head, but why on earth should that mean it’s not real?”
— Albus Dumbledore

“Momma, I’ve got to try. Don’t you know that all my heroes died.. And I guess, I’d rather die than fade away..”
— Bon Jovi, These Days

4 Notes

“You know I need you. Like a poet needs the pain.”
— Bon Jovi, In These Arms

6 Notes

“I’m a strange collector. I’ll let the others collect badges or stamps. I collect days, hours and moments..”
— Miroslav Mika Antić

“I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea
But we loved with a love
that was more than love
I and my Annabel Lee..”
— Edgar Allan Poe

Ne Vjeruj Ogledalu

Bilo je jutro.Prilično ružan dan.Padala je kiša.Mrzim kišu.Podsjeća me na rat.Iako ga još nisam doživjela.Ono lupkanje kiše me izluđuje.Totalno poludim.Ionako imam česte izljeve bijesa pa me još i sama kiša nadraži.Ležala sam u svom krevetu.Užasno je neudoban.Imala sam svoju sobicu u samom prizemlju,ali nisam imala prozore.Ipak sam čula lupkanje kiše..Bilo je tako teško ne obazirati se.U mojoj sobici je bilo mračno.Naravno,ipak nije bilo nikakvog dopora svijetlosti,osim par uljanih lampa.Ali ionako mi nije trebala svijetlost.Bilo mi je puno ljepše živjeti u mraku..Imala sam jedno staro ogledalo.Bilo je napuknuto i staro.Prepuno nekakvih crnih pukotina.Ipak sam ga voljela.Voljela sam se gledati u njega.Tada se nisam osjećala tako usamljeno.Imala sam još jednu prijateljicu osim Maliran Daur.Otvorila sam vrata svoje sobe.Tek toliko da uđe malo svijetlosti.I stala se ogledavati u ogledalo.Bila sam posve opčinjena.Tada je za mene odsjaj u ogledalu bio pravo čudo.Čarolija.Jedino sam se pred njim mogla opustiti i nasmješiti.Smatrala sam ga najvrijednijim predmetom u cijeloj kući.I danas sam se ogledavala.U toj svojoj opčinjenosti u potpunosti sam zaboravila na sve drugo oko sebe.Ali tada sam u ogledalu vidjela nešto što me prestrašilo.Zbog čega sam vrisnula.Iza mene na vratima je stajala neka djevojčica potpuno identična meni.Ali nije imala oči.Kao da joj ih je netko iskopao.Imala je dvije rupe u glavi.Bila je prljava i smješila se.Imala je ožiljak na čelu.Vrištala sam.Zatvorila sam oči.Kad sam ih ponovno otvorila djevojčice više nije bilo.Nestala je.Nisam znala je li to bila stvarnost ili moja mašta..Možda je ta djevojčica pokazivala moju zlu stranu..Ali zašto se smiješila?…Zašto mi to radite?Zašto me odbacite svaki put kada sam nadomak riješenju?Ja ću se spasiti…i živjeti sretno…zauvjek…


Danas Je Sutra

Ponekad se ne želim probuditi. Ne želim otvoriti oči. Pokušavam se sakriti od ovog svijeta. Možda volim život, ali kakve mogućnosti mi on nudi? Mogućnost da se zaljubim i da izgubim samu sebe. Ili mogućnost da se zaljubim i podjelim svoj svijet s nekim? Kada natjeram samu sebe da se probudim tada se najčešće razočaram. Od svega onoga o čemu sam sanjala ostanu samo tragovi.. Svijet je iskvaren nepošten i prepun mržnje. Je li to ono čemu sam se nadala? Zašto ste mi srušili snove? Zašto me držite u neizvjesnosti? Zašto upijate moju energiju i ostavljate me samu? Šećem ulicama. Nema šarenila. Nema osmjeha na tuđim licima. Sve je tmurno. Nekako sivo. Oko mene je samo negativna energija. Nema sreće. Nema nade. Umrla je. Život je odahnuo. Više ne prolazi ovim krajem.  Zato uopče nije ni čudno to kao se ja osjećam. Koliko sam zbunjena, tužna, umorna.  Ali zašto si to radite? Zašto svojim dijelima uništavate i sami sebe? To je tako jadno. Nikada si ne bih mogla dopustiti takav kraj. Umrijeti zbog svoje zlobnosti.. Spustiti se na takav nivo.. Sama pomisao na svijet u kakvom živimo mi tjera suze na oči. Čemu služe te prekrasne stvari ako im se ne znamo služiti? Zašto je vrijednost dijamanta vrijednija od jednog ljudskog života? Ljudi su oduvjek ratovali. Oduvjek su uništavali svoj svijet. A jesu li što dobili? Nisu.. Novac, možda, ali novcem se može kupiti samo privremena ljubav. Privremena sreća. Privremen trenutak, ali  ni on neće biti ispunjen. Nikada. I sada kada sam shvatila neke prave vrijednosti ne preostaje mi ništa više nego truditi se. Stvoriti vlastiti svijet. U kojemu će sve biti lijepo. Stvoriti svijet u kojemu nije sve savršeno, ali malene nesavršenosti nas baš čine savršenima. Zar ne? Jer ipak, danas je sutra, koje nas je zabrinjavalo jučer..

Dok Munje Paraju Nebo

Dok munje paraju nebo, mi smo tako sami. Ti spavaš u hladnom grobu, a ja plačem u tami. Slušam na grobu tvome dok tijelo tvoje diše, ne mogu priznati sebi da te nema više. Izađi srećo moja iz te kuće hladne tvoje, izađi iz vječne tame, poljubi obraze moje. Sad tvoje nježne oči peru hladne kiše, i ti mi srećo moja nećeš doći više. Poljupci s usana tvojih, poljupci topli i vreli meni bi doći htjeli, al crna zemlja ne da, ona nas sada dijeli. Sva crna zemlja dragi, pije poljupce tvoje. Pije sve ono što je još jučer bilo moje. U nekoj tuđoj zemlji, u nekom hladnom grobu htjela bi doći, al ne mogu. Tijelo je moje mokro, strašna me tuga steže, a riječi sa usana mojih tvome grobu bježe. Sad ulazim u hladan grob, prilazim tijelu tvom, dok tuga sve više raste u bolnom srcu mom.